Kao da je bilo jučer, sjećam se kada je Vojko V prvi put rasprodao Dom sportova, i to još ‘davne’ 2018. godine. Voljela bih reći da se sjećam koncerta i kako je bilo već i tada genijalno, ali spletom nesretnih okolnosti, morala sam propustiti taj koncert. I baš zbog toga sam jedva dočekala ovaj koncert – Vojko V ponovno u rasprodanom Domu sportova.
Nećemo se lagati, samo u ovoj 2023. godini sam bila barem tri puta na njegovim koncertima, ali nije mi dojadio. Zaista mislim da je Vojko V uspio postati jedan od onih glazbenika koji su ‘klasika’. Baš kao što svi znaju Lutku od SARS-a, tako i svi znamo pjesme od Vojka V, odnosno Andrije Vujevića.
Još otkako je nastupao s Dječacima, njegove pjesme ulaze u hrvatski mainstream, u hrvatski slang – recite mi jednu osobu koja kad kaže ‘Ne može’, ne pomisli na Vojkov singl s prvog albuma?! Ne postoji. I upravo zbog toga, Vojko je ponovno rasprodao Dom sportova. Naravno, nije bilo upitno da ću 11. studenog biti na Trešnjevci.
Predgrupa se ozbiljno najavljivala, a na kraju je ispalo da su u pitanju Bore Balboa i Peki. Ništa protiv njih, ali zaista nisu bili predgrupa koja bi na bilo koji način dovukla neke nove ljude – svi su tu bili zbog Vojka. Maestro je na pozornicu stupio, po planu, oko 22.15 h. Moram priznati da svaki put kad se izvođači pridržavaju satnice, budem iznenađena. Ugodno, ali i dalje me to začudi.
Vojko je na pozornici bio nešto više od dva sata, a za to vrijeme je predstavio svoj čitav opus – od samih početaka s Dječacima i Kišom metaka, uz pjesme Bauhaus i Lovrinac, pa do neizostavnih hitova poput Kako to? i Zovi čovika, Vojko je još jednom pokazao zašto je on Bach. Pjevao je i tu pjesmu, pa su dvoranom odjekivale orgulje. Nije donio prave, ali ne bi me ni to čudilo da se dogodi sljedeći put.
Svakako moramo pohvaliti i samu scenografiju – uz odličan ‘light show’ koji je pratio čitav koncert, na pozornici je bila i umjetnička instalacija Vojkove glave na kojoj su se prikazivale razne animacije. Osobni favorit mi je bila crveno-bijela šahovnica za vrijeme pjesme Kako to.
Uz Vojka, na pozornici je imao dva posebna gosta – Matiju Dedića koji mu se pridružio za izvedbu pjesme TT33 koja je zvučala kao balada dostojna Petra Graše, te Ivan Huljić koji je umjesto tate donio dozu ‘huljofona’ u razulareni Dom sportova. Atmosfera je cijelo vrijeme gorila, ali moram priznati da je na prvom bisu zaista sve ‘izgorjelo’.
Vojko je na pozornicu pozvao dvadesetak ljudi iz publike i izveo pjesmu Ne može na tehno matricu. Prije toga je na bisu otpjevao velike hitove s Dvojka, kao što su Bunga party i Mamacita. Čak je za vrijeme nastupa otpjevao i pjesmu Shoe Care 98, ‘iako ima najmanje pregleda na albumu, i dalje je moralni pobjednik’, pojasnio je Vojko.
Bio je ovo jedan od onih koncerata koji će se zaista pamtiti. Napuniti Dom sportova nije mala stvar, a pogotovo kada na koncert ne dođu samo tinejdžeri. Ruku na srce, ‘starački’ sam se sklonila na lijevu tribinu tijekom nastupa, ali oko mene nije bilo maloljetnika – čak bih rekla da se prosjek godina kretao oko 30, što je zaista neočekivano na trap koncertima.
Možda je to bio slučaj jer Vojko ipak nije prosječan traper koji će izbaciti pjesmu ili dvije i onda ubrzo pasti u zaborav. Vojko je na sceni već godinama, otkako su se pojavili Dječaci i Kiša metaka, pa do objave prvog samostalnog albuma 2018. godine. Ako je vjerovati ovome što smo vidjeli u subotu, još ćemo ga dugo slušati i gledati…