Podijeli objavu

Grupa Diogen je prije dvije godine najavljena kao novo pojačanje na našoj rock sceni, a osnovala su je dva člana legendarne Daleke obale, bubnjar Zoran Ukić i gitarist Jadran Vušović.

Njima su se u novoj postavi pridružili Miro Šoić na basu i pjevač Ivan Bužančić – Buža. Na albumu je deset pjesama koje su zanimljivo podijeljene na A i B stranu, pjesme ostanka i pjesme odlaska, a cijeli niz započinje aktualnim hitom “Splitska dica” u kojoj im je gost Dean Dvornik. Prvim singlom kojim su najavili svoj rad,”Mannheim, Franfurt, Karlsruhe”, Diogen je predstavio svoj rockerski zvuk, Bužin vokal je uvjerljiv i sugestivan, Mirine bas-dionice čvrsto otisnute, Zoki je u životnoj formi, a Jadran potvrđuje kako je kralj baršunastog diskanta.

U prvom singlu pjevaju o melankoličnom Dalmatincu koji se oprašta od voljene koja odlazi na rad u Njemačku u idućem singlu “Diogen” kroz priču o čuvenom filozofu i ciniku koji je Aleksandra Velikog zamolio da mu se makne sa sunca, pjevaju o neizmijenjenoj potrebi za slobodom. Upravo po njemu nazvan je i njihov prvijenac. Netipično za rockere, iduće singlove predstavili su na festivalima, a svoje nastupe su protumačili kao ipak najbolju promociju svojih pjesama i to pred publikom koja nije dosad pratila njihov rad.

Pjesmu “Mala crna haljina” grupa je izvela na jubilarnoj 20. Dalmatinskoj šansoni u Šibeniku, a pjesma je nagrađena kao najbolje kantautorsko djelo. Ove godine nastupili su na dva festivala, CMC festivalu u Vodicama s pjesmom “Anđeo čuvar” i na Dalmatinskoj šansoni na kojoj su ponovo imali uspješan nastup. Autor stihova Zoran Ševerdija osvojio je nagradu za najbolji tekst.

Svi ovi uspješni singlovi najavili su album koji je u predgovoru knjižice opisao dugogodišnji urednik Jugotona i Croatia Records, Siniša Škarica:

“Slušajući snimke, već sam napomenuo, slučajnim redoslijedom, nakon dva kruga čuo sam egzistencijalno: ostati ili putovati; stranu ljubavi, ostanka i otpora nasuprot strani strepnje, odlaska i potrage. Tako mi zvuči ploča koju držite u rukama. Sve počinje s Jadranovim gitarističkim riffom, ovdje kao svojevrsnom posvetom Stonesima (dakle Jadrana koji je svirao Younga), u još jednoj priči o „Splitskoj dici“. Ovaj u potpunosti Ukićev komad solidnog rock ‘n’ rolla zapravo je nulta pjesma albuma, neka vrst freske Diogenova koloritnog mikrokozmosa, kakav je oduvijek bio i jest jedinstveni splitski ambijent. Splitska dica“, apsolutno kao potencijalni hit, uvodi nas u život širi od splitskih ulica i štekata („po cilom svitu igraju se / naša dica“). On počinje, kako uvijek dan i počinje, s „Jutrom“. Taj šest-četvrtinski slow mnoge će podsjetiti na omiljeni Banovu formu laganice. Tako ja čujem stranu A: „Jutro“, „Mala crna haljina“, „Anđeo čuvar“, i kako i priliči, zaključanu s „Vrijeme ljubavi“.„Mala crna haljina“, kao „la petite robe noire“, ili još prihvaćenije „little black dress“, svevremeni je model kojim je Coco Chanel još tamo davnih dvadesetih prošlog stoljeća, oslobodivši ženu osvojila svijet. Ševa je, iskoristivši semiotiku ‘male crne haljine’ desetljećima eksploatirane u umjetnosti, posebice filmskoj (sjetite se Audrey Hepburn u „Doručku kod Tiffanyja“), napisao – pomalo Dedićevim načinom – jutarnju seksi priču prolazne strasti i brzog zaborava, koju je Ukić pretvorio u privlačni hommage diskoidnom rocku s kojim su u svojim karijerama krajem 70-ih ozbiljno računali svi od Stonesa do Dugmeta…”