Nakon dugog vrućeg ljeta koje smo proveli po festivalima na obali, vratili smo se u Zagreb i na koncerte u zatvorenom. Prvi na listi bio nam je The Jesus And Mary Chain u Tvornici kulture, njihov premijerni nastup u Hrvatskoj. Ovaj je koncert bio dio njihove velike turneje povodom 40 godina benda, i nisu nas razočarali.
Sam koncert počeo je točno gotovo u minutu, s pet minuta zakašnjenja. Jedino kašnjenje do kojeg je došlo bilo je ono moje, pa sam ne računajući na veliki red pred ulaskom u samu Tvornicu, propustila predgrupu. The Black Room dolazi iz Rijeke, ali nažalost, morat ću se uputiti na neki od njihovih nadolazećih solo koncerata kako bi ih slušala uživo.
Srećom, iako sam pred Tvornicom čekala više od 15 minuta da bih ušla, uspjela sam zauzeti svoje mjesto nekoliko minuta prije nego što su škotski rockeri stupili na pozornicu. Odmah sam primijetila, na moje veliko zadovoljstvo, da publiku većinom čini ekipa +35. Lijepa je to promjena nakon što mi se zaredalo nekoliko trap koncerata na kojima je publika često ispod 20.
Nema upaljenih mobitela
Sam koncert trajao je, standardno za jamcod turneju, oko sat i pol. Ozbiljno sam se pripremala za ovo pa sam tako proučavala set liste s prijašnjih koncerata, i mogu potvrditi, u Zagrebu su izveli svih 20 pjesama kao i na ostalim stanicama turneje. Jedna je to od stvari koje sam u posljednjih par godina počela iznimno cijeniti, nakon što mi se dogodilo da koncerti u Hrvatskoj, iz nekog razloga, budu kraći od ostalih u Europi.
Prva je na listi bila pejsma jamcod, a mene je najviše obradovala druga s popisa – Head On. Upravo je to pjesma koja me upoznala s ovim kultnim bendom, i to na naj basic način ikada – kroz seriju 13 reasons why. No, kako god bilo, drago mi je što sam se upoznala s opusom ovog benda.
Uslijedilo je otprilike sat i 40 minuta dobre glazbe, ali i ono bitnije, dobrog raspoloženja. Iskreno, ne mogu se sjetiti kad sam bila na nekom koncertu na kojem je bilo manje upaljenih mobitela. Kad sam tek počinjala pisati ovakve recenzije, uvijek mi je bilo neugodno snimati stvari s mobitelom, a onda mi je u jednom trenu postalo neugodno NE snimati. Na ovom koncertu, ponovno sam dobila potrebu da svima oko sebe objasnim da snimam zato što moram, da se opravdam.
Atmosfera nabijena emocijama
Zvuk je, zahvaljujući i odličnoj akustici samog prostora, bio odličan cijelo vrijeme. Iako sam bila na dnu dvorane zbog kasnog dolaska, nisam se naprezala kako bih shvatila što se događa. Netko će možda reći da izgovor frontmena nije bio najrazgovjetniji ikada, ali… jeste li ih ikada poslušali? Sve je zvučalo identično kao i na snimljenim verzijama.
Kad je u pitanju sama scena, na pozornici nije bilo nikakvih ekscesa. Štoviše, svijetla su bila tako postavljena da su članovi benda cijelo vrijeme bili u sjeni, gurajući tako upravo glazbu u prvi plan. Iako nije u pitanju bend na čije ćete se pjesme rasplakati, sama atmosfera bila je toliko nabijena emocijama da su mi u par navrata zasuzile oči. Kako se koncert polako bližio kraju, tako je publika postajala sve glasnija, a na pozornici se u jednom trenutku priključila i Rachel za duet s frontmenom.
Jedina zamjerka koju imam jest zaista dugo čekanje za izlazak na bis… Iako su s pozornice najavili da slijedi zadnja pjesma koja ne mora biti zadnja, jer imaju isplanirani bis u slučaju da napravimo imalo buke, po silasku s pozornice zaista se na momente činilo da neće biti bisa – čak su se i svijetla upalila. Srećom, vratili su se nakon nekoliko minuta pauze, odsvirali još tri pjesme i zaključili koncert. Ukratko, 10/10.