Podijeli objavu

Premijernim nastupom u Zagrebu pred nešto manje od 3000 posjetitelja okupljenih u Maloj dvorani Doma sportova Sigur Ros je preobilje simfo-rocka prosušio do minimalizma post-punka. Baš onako kako na Islandu suše svježi bakalar ili dime svježi losos. Nešto izgubite na količini i masi, ali okusi su zauzvrat moćniji i intenzivniji, a trajnost namirnice duža. Zapravo, rješavate se balasta pa bi se tom analogijom moglo reći da se Sigur Ros smjestio na razdjelnici koja, primjerice, dijeli “Wish You Were Here” Pink Floyda od “Pornography” The Curea, estetiku Swansa od kiča Yesa, a ekonomičnost Sonic Youtha od ekscesivnosti Emerson, Lake & Palmera. Zamjetni su tijekom nastupa bili i utjecaji sastava poput My Bloody Valentine i Radioheada, možda negdje u pozadini i U2, no Sigur Ros je tijekom veličanstvene večeri u Domu sportova dao novi smisao izreci Loua Reeda “ne možeš nadmašiti bubanj, bas i električnu gitaru” i počelu “manje je uvijek više” – piše jutarnji.hr

Bilo je na pozornici i sintesajzera, električnog klavira i nasnimljenog zvukovlja, kao i odjeka folk glazbe Islanda, no temelj svega je sprega “thorovskog” basa Georga Holma, “odinovskih” bubnjeva Agusta Gunnarsona i “freyevske” električne gitare koju Jonsi Birgisson najčešće svira gudalom, čime je donekle prizvao i duh Jimmyja Pagea. Sigur Ros, unatoč tome, nemaju izravne veze s nasljeđem Led Zeppelina, ali njihova grmljavinska krešenda imala su i takvu snagu i takvu težinu. Mirnije skladbe, pak, doimale su se fragilnim i glacijalnim, pogotovo zahvaljujući falsetu Jonsija koji njime kao da žali što se nije pridružio Bečkim dječacima. A kad se već dotaknuh i tog uglednog vokalnog zbora, valja reći i da je koncert Sigur Rosa iskaz rocka kao umjetnosti i kulture. Nažalost, ni A.D. 2017 ovdašnjim analfabetima iz gradskih i državnih institucija to ne ide u glavu iako u rocku u prosjeku nema ni više ni manje bofla i kiča nego u klasici, jazzu, kazalištu, filmu, književnosti ili likovnosti.

Nadalje, u glazbi Sigur Rosa odzvanjaju i geološke i klimatološke odrednice Islanda. Iz skladbe u skladbu, koncerta podijeljenog u dva seta, činilo se da ledene pustoši tog otoka strepe pred erupcijom tamošnjih vulkana, more od urušavanja ledenjaka, a snijegom zametene livade od rasprskavajućih gejzira. Pala mi je na um i ona velika rasjedlina (Mid-Atlantic Ridge) koja ide uzduž Islanda. Otprilike je takav “jaz” između Jonsijevog anđeoskog falseta i tamne buke njegovog sastava kad iz bonace preraste u neveru.

Prekrasna scenografija s “kavezom” efektnih mreža za projekcije smještenima sa strane i iza benda te “šumarkom” elektroniziranih rasvjetnih cijevi samo je pojačala intenzitet takvog dojma. Dovraga, kako su se nekoć barbarski Vikinzi na toj oskudnoj hridi prometnuli u tako decentne umjetnike?

Više na jutarnji.hr