Nakon gotovo pa točno godinu dana, IQV – EKV tribute band ponovno je nastupao u Zagrebu, i to na istom mjestu. Tako je i ove godine zagrebački Boogaloo bio ispunjen fanovima rada Milana Mladenovića i njegovih suradnika. EKV je oduvijek okupljao različit profil ljudi, pa je tako i na ovom koncertu bilo ljudi različitih dobnih skupina, pa čak i nekoliko u prvim redovima u odijelima.
Postoje čak tri EKV tribute benda (barem s kojima sam ja upoznata), a moram priznati da mi je ovaj ipak najdraži. Iako zvuk nije bio savršen, pa čak ni klub nije bio popunjen dupkom, stvorila se neka posebna atmosfera u zraku kako to i inače bude na njihovim koncertima.
Svirka je trajala standardno oko dva sata, a za to vrijeme su prošli gotovo čitav repertoar EKV-a, pa smo tako mogli čuti i one manje poznate pjesme, kao što su Modro i zeleno te Anestezija, ali i dobro poznate hitove poput Ti si sav moj bol, Par godina za nas i Oči boje meda, s kojom su standardno zatvorili koncert.
Naravno, čim je završio koncert je uslijedilo pozivanje na bis pa su se tako čak dva puta vraćali, a tom prilikom su izveli i pjesmu Šarlo Akrobata, Ona se budi. Publici to i dalje nije bilo dosta pa je čak i nakon drugog bisa uslijedilo skandiranje, ali je koncert ipak bio gotov. Rekla bih da je bio kratak i sladak, ali preko dva sata koncerta nikako nije slatko.
Nedavno sam bila na koncertu drugog EKV tribute benda koji je također odličan, ali mislim da ono što čini ovaj tribute bend posebnim jest zanimljiva energija frontmena koji prvenstveno, ima boju glasa koja je najsličnija onoj Milana Mladenovića. Zaista kada ga slušate imate osjećaj da je u pitanju prava stvar, pa nije problem zanemariti primjerice loše ozvučenje.
Standardnoj postavi ovog tribute benda se u jednom trenu priključio i Saša Novak Radulović, koji je u prošlosti surađivao s Psihomodo Popom. Iako već doslovno godinama idem na koncerte ovog tribute benda, bio je ovo prvi put da im se na pozornici priključio netko ‘vanjski’ i moram priznati da imam pomiješane osjećaje po tom pitanju.
Radulović je svakako na pozornicu donio jednu novu energiju, za koju doduše nisam sigurna da je najviše odgovarala ostatku ekipe. Dok su ostali puno više ‘statični’ i uspijevaju pobuditi emocije uz minimalno kreveljenje i skakanje, Radulović je nekoliko pjesama što je bio na pozornici iskoristio kako bi trčao po pozornici, skakao i bio u apsolutnom centru pažnje.
Ali, to ne mijenja činjenicu da je ovo i dalje bio odličan koncert na kojem su apsolutno svi uživali, baš kao i na afteru koji je uslijedio u Boogaloo i trajao do dugo u noć!