Podijeli objavu

Bend uz kojeg su se glazbeno razvijale generacije, a rastu još uvijek, sasvim je sigurno Zabranjeno Pušenje.

Njihov staž dug 38 godina iznjedrio je mnoge bezvremenske hitove, teško je izdvojiti tek nekoliko, ali među njima su apsolutno ‘Možeš imat’ moje tijelo’, ‘Balada o Pišonji i Žugi’, ‘Dan Republike’, ‘Hajle Selasije’. Pušenje će nas, kao magični vremenski stroj na Antivalentinovu #4, vratiti u neka prijašnja vremena, a istovremeno rasplesati novim pjesmama s nedavno predstavljenog, jedanaestog studijskog albuma ‘Šok i nevjerica’.

Pjevač Zabranjenog pušenja Sejo Sexon rekao nam je što nas očekuje na Antivalentinovu #4, razlikuje li se novi album od prijašnjih te je li se u Zagrebu osjeća ‘kao doma’.

Ove godine gostujete na Antivalentinovu, kakav poziv bi uputili onima koji se možda premišljaju doći ili ne?

– Pa zaista ne znam šta bi ljude moglo odbiti da ne dođu na ovakvu priredbu sa toliko fantastičnih bendova, neke dobre energije i pozitive koje ovaj festival već godinama u stvari donosi među ljude. U suštini, bez obzira što se to zove AntiValentinovo, jednostavno smo u danu kada je jedan duh, u stvari Valentinova. Tako da je i AntiValentinovo u stvari Valentinovo. 🙂 Jedna prilično oksimoronska situacija, ali bez obzira na naziv, u suštini duh tog dana je pozitivan. To je duh ljubavi, neke posvećenosti nekome koga voliš, nekome do koga ti je stalo… I mislim da je to u svakom slučaju za neki mental health svakog čovjeka, pogotovo u ovim tjeskobnim zimskim mjesecima, jedan dobar izlet u malo svjetlije i pozitivnije raspoloženje.

Vratit ćete nas u stare dane Zabranjenog pušenja, ali bit će tu vjerujemo i nešto novijih. Ima li neke posebne emocije sa publikom kad zasvirate starije stvari?

– Moram da kažem, da je Sarajevo neki, kao bi rekao, prostor u kom su te pjesme nastale, ali evo sad, nije nikakva kurtoazija, Zagreb i zagrebačka publika su bili među prvima koji su, ovo što radimo, prepoznali. Mi imamo tu jednu već dugu tradiciju, jedan dugački ‘istorijat nastupa u Zagrebu, tamo još od 1983. godine. I nekako ovo što radimo je u Zagrebu uvijek imalo dobar odjek, jedan dobar prijem. I nije slučajno da su često naši izdavači bili upravo iz Zagreba. Od nekih pet, šest izdavača za koje smo radili u karijeri, mislim da su četiri bila ovdje iz Zagreba. Tako da, uvijek je neka posebna emocija. Zagreb je grad koji nas zaista voli, grad koji nas zaista razumije i gdje možemo svirati i nove pjesme prilično opušteno, što je, kako bi rekao, prilično blasfemija u nekim sredinama. Radujem se koncertu u Zagrebu uvijek jer svaki put u stvari se pokušam odužiti za sve ove lijepe godine u kojima su Zagreb i zagrebačka publika u našim karijerama odigrali bitnu ulogu.

Lani ste izdali album ‘Šok i nevjerica’, kako ga je publika prihvatila, koja im je pjesma nekako najbolje legla, kakve su reakcije?

– Znali smo da imamo dobru stvar, da ne budem lažno skroman, zato smo ga i nazvali ‘Šok i nevjerica‘. Jednostavno osjetiš kad kreneš u snimanje, da nešto ide i da jednostavno ima neku dobru vibru. Mislim da laže ‘ko kaže da ne zna šta ga čeka i da ne zna šta je napravio. Mislim da većina autora i izvođača zna kad naprave nešto dobro, zato smo ga i nazvali tako. Znali smo da će bit, kako bi reko, prilično iznenađenje budući da imamo već dosta albuma, dosta dobrih albuma, da su očekivanja velika, da je ta rampa uvijek visoko postavljena i da se ovakvi bendovi posmatraju pod mikorskopom i ne opraštaju im se greške. Ali kažem, neki takav odnos prema ‘bendovim velike kilometraže’, mislim da i donosi dobre rezultate i dosta je motivirajući u stvari.

Razlikuje li se ‘Šok i nevjerica’ od prijašnjih albuma? Čujemo da ste vratili neki zanimljivi instrument? 🙂

– Pa je, evo, kako vrijeme prolazi, kako oni stari ljudi deevoluiraju negdje do djeteta, tako i sa starim bendovima. Vraćamo se nekim starim dječjim igračkama, kao što je flauta, kao što je saksofon u nekom zvuku Pušenja iz osamdesetih, nekako se krug zatvorio i cijela ova naša muzička šetnja se čini mi se vratila na početak. Album ima instrumentarij s kakvim smo i počeli…

Album je i pušten za besplatni download, je li internet ‘ubio’ onaj gušt otvaranja novog CD-a?

– Pa ja sam generacija koja pamti ne samo CD, nego generacija koja pamti i LP. A to je tek bio gušt, otvoriti najlon i mirisati tu ploču poput nekog fetišiste, znaš, koji mazne ženi čizmu i leži u krevetu i miriše je. Tako sam i ja miriso ploče i obavezno bi taj dan pobjego iz škole, da tu ploču preslušam i da ju naučim na svom nemuštom engleskom (koliko je moguće) napamet. Tako da u svakom slučaju jeste, ali svako vrijeme ima svoju nafaku. Već su se dvije, tri tehnologije promijenile. Znam kako sam bio iznenađen kad sam radio prvi album poslije rata, kad sam vidio da su nestali svi oni procesori, sve one lampice iz studija i da je zapravo danas studio jedan sto’ sa pet, šest ekrana i da više nema onih spravica koje svijetle i koje su nam ulijevale neku sigurnost da se nalazimo na pravom mjestu i da će produkcija biti dobra… kad sam ušao kod Denikena ’97.-e i vidio šta znači zapravo digitalna oprema, ja sam bio vidno razočaran i rekao „Gdje su one kutijice što svijetle?“.. bio je nekada vic.. Japanci izmislili novi karnistar od sto litara, a velik je ko kutija šibica… Tako smo se smijali tom vicu, međutim danas se evo desilo da ja imam tih hiljadu i sto LP-a koje sam kupio u životu, u mobitelu… Tako da, s tehnologijom se ne treba šalit’.

U pjesmi ‘Irska’ na jedan satiričan način opisali ste život, ali i odlazak ljudi sa ovih prostora. Ljudi u sve većem broju idu trbuhom za kruhom, što se to ovdje treba promijeniti da se to zaustavi i da i nama napokon krene?

– Pa evo imamo primjer Irske, ja sam ga namjerno odabrao za tu pjesmu, međutim imamo i boljih primjera. Ruanda i Burundija, recimo. To je danas zemlja s pet puta većim nacionalnim dohotkom, IT centar centralne Afrike, turizam u suponu od 300% godišnje, dva milijona stanovnika više u Ruandi.. Sva tri naroda u zemlji ponovo žive zajedno, i sve se da napraviti samo treba malo pameti, malo dobre volje i znanja i obrazovanja. To je ono na čemu treba jako puno raditi, pogotovo se ne vraćati u neke stvari, neke teme oko kojih nikad neće bit konsenzusa i oko kojih nikad neće biti zajedničkog stava. Treba raditi ono što je moguće, po meni, i treba da ljudi djeluju u onom pravcu u koji postoji neki konsenzus i neka sinergija. Oko stvari oko kojih nema sinergije ne treba da se gradi društvo po meni, uopće. Društvo se može graditi jedino na konsenzusu, na nečemu što nam je zajedničko, a ima puno stvari koje se mogu raditi zajedno. Ne moramo cijeli život raspravljat o četrdesetpetoj.

O vezi vas i Sarajeva ne treba puno pričati, no kakva je vaša povezanost sa Zagrebom i njenom publikom? Osjećate li se ovdje ‘kao doma’?

– Veliko veselje i velika obaveza je zagrebačka publika, nije laka. Inače, rock’n’roll publiku nije lako steći, vrlo ju je lako opet i izgubiti. 🙂 U svakom slučaju, rock bendovi imaju jedan poseban tretman kod publike. Rock bendovi nemaju pravo na greške i, kako bi rekao, rock publika je jako pametna i zahtjevna. Ali neka je da je tako i raduje me i draže mi je imati hiljadu ili dvije takvih ljudi nego dvadeset hiljada ljudi koji su, da tako kažem, vrlo niskih estetskih i ljudskih kriterija.

Je li Zabranjeno pušenje kao vino, što ste stariji to ste bolji? 🙂

– Pa evo baš smo pred Novu godinu imali dva fantastična koncerta.. ono kad ti se posreći.. ima jedna bosanska poslovica, ‘ko ima sreće i u hali nije gladan’. 🙂 Ljudi su mi prilazili i čestitali, a baš se ne snalazim najbolje kad me grle i čestitaju i hvale. 🙂 Nisam od ljudi koji uživaju u takvim trenucima. Kad mi kažu ‘Joj, odlično ste svirali!’, uvijek imam spremnu rečenicu pa kažem, ‘Imali smo se kad i naučit’. 😉

Mislite li nekad da je glazba na ovim prostorima da tako kažemo ‘otišla kvragu’ s obzirom da ima dosta šunda i nekavalitetnih izvođača ili je rock and roll ipak prevladao?

– Mislim da je rock and roll svojim trajanjem pokazao svoju moć. I moram da kažem, da za razliku od jazza i tih nekih muzika iz ranijih dekada, ranijih vremena, rock and roll je još uvijek stadionska priča. Rock and roll je još uvijek masovna priča i mislim da je jedna od možda rijetkih muzika (ako ne i jedina) koja je preživjela tolike decenije, a da još uvijek ima jedan veliki potencijal tržišni, komercijalni, kako se to kaže. Ali mislim da je to velikim dijelom i zbog toga što je rock and roll stanje svijesti. Rock and roll je pogled na život, u stvari. Danas je on postao nešto puno šire nego što je sama muzika… to je bio i u svom startu. Imao je i neke etičke premise i mislim da ga je to u stvari održalo. Jer, možeš od muzike i odustati, ali nećeš odustati od nekih životnih principa i od nekih pogleda na svijet. Kako je sve to bilo upakovano uz muziku, mislim da je.. ono isto kao što je liturgija i pjevanje pjesama u crkvi sastavni dio rituala, obreda i načina života vjernika, tako ja mislim i u rock and rollu odlazak na koncerte (ujedno odgovaram na pitanje treba li ić na ovaj koncert.. 🙂 obavezan jer to je jedini način da ta muzika ostane i opstane.

Za kraj malo i o filmu. Kad će film o Pišonji i Žugi ugledati svjetlo dana, svi ga nekako sa nestrpljenjem iščekujemo?

– Ovo je stvarno ko iz ‘Radovana trećeg’, kad se njegova kćerka porađa tri godine… 🙂 Tako i mi ovdje radimo stvarno jako puno i zaista se žestoko trudimo da taj film ugleda svjetlo dana. Pogotovo što smo već snimili trailer, najavili ga i dobili neka sredstva. Međutim, to je ipak film koji govori o nekim prošlim vremenima i ne nalazimo lako razumijevanje i sponzore za njega, što je i razumljivo.. Ali nećemo odustati, optimista sam i siguran sam da neće jako puno proći do njegovog ostvarenja.

Podsjetimo, kroz dva dana na pozornici će se izmijeniti osam velikih domaćih i regionalnih glazbenih imena, a sve informacije možete pratiti na Facebook eventu.