Podijeli objavu
Adna

Tu i tamo, dogodi se neki trenutak koji ti se ureže u pamćenje i ostane tu zauvijek, a nije ništa posebno. Ne radi se o danu kada si diplomirao, ne radi se o danu kad si se vjenčao s nekime. Totalno nebitan trenutak, ali ti ćeš ga se zauvijek sjećati.

Jedan takav je bio i trenutak kad sam prvi put čula i vidjela Adnu Šestić. Bio je ponedjeljak navečer, jela sam najjeftiniji smoki iz obližnjeg marketa i zajedno se s prijateljicom ‘rugala’ kako ćemo se i mi jednom prijaviti na Supertalent, čim smislimo dovoljno genijalnu točku da nadmašimo levitatora. Naše ruganje su prekinule prve note pjesme Josipe Lisac ‘O jednoj mladosti’, a zatim i Adnin glas.

Ja, kao jedna od hrpe djevojčica koje su sanjale da će jednog dana biti pjevačice, svoje sam nastupe uvijek zamišljala kao taj. Smirene, a energične. Dubokog glasa, ali ženstvenog. Kul, ali ne forsirane. Mogla bih ovako nastaviti do jutra, no sigurna sam da će svatko tko pogleda taj video, znati o čemu pričam. Možete zamisliti moje oduševljenje kad sam napokon dobila priliku sjesti i popričati s tom curom koja je toliko uzburkala javnost u regiji. Nadala sam se samo da neće biti jedna od onih koji se na pozornici pretvaraju da su nešto što nisu, i na moju sreću, nije bilo tako.

Upoznala sam jednu pametnu, iskrenu, ali i toliko zanimljivu osobu, koja ima toliko toga za reći. Dijelom to uspijeva kroz svoje pjevanje, a ja se nadam da će ono što je ostalo skriveno o njoj, izaći na vidjelo kroz ovaj intervju…

Za početak, da ju ukratko predstavim. Njezine omiljene boje su plava, crna i siva, a sivom vidi i stvarnost koju živimo, nije jedna od onih kojima je sve crno ili bijelo. Upravo je zato, kad sam ju pitala ‘Cajke – Da/ne?’ imala odgovor koji nije da, ni ne: “Određenu dozu cajki svi znamo i moramo znati. Mrzim kada netko kaže da ih ne zna, svi ih znamo milijun”. Omiljeni film joj je ‘Lost in Translation’ (što ćete kasnije ponovno pročitati), a najdraži bendovi su joj Radiohead, Bombay Bicycle Club, Foals, Alt-j, i Interpol. Među svim gradovima koje je posjetila, najdraži su joj Dubrovnik i Rim. Kad se radi o modnim stvarima, preferira soft verzije make up-a, draže su joj tenisice od štikli i kad se bira između piercinga i tetovaže, odabrat će piercing. Instagram joj je bolji od Facebooka (a kome nije?), a u horoskop vjeruje donekle – u one opće karakteristike znakova. Između pizze i hamburgera, odabrat će pizzu, a između rocka i repa, rock.

Sad kad smo ju predstavili, vrijeme je da si pustiš pjesmu koju je slušala dok je odgovarala na pitanja (John Frusciante – Here, Air) i upoznaš Adnu Šestić.

Prije svega, kako se osjećaš nakon što je završila šesta sezona Supertalenta? Je li ti bilo naporno sudjelovati u ovakvoj vrsti showa, kako ti je bilo naviknuti se na činjenicu da si postala javna osoba?

– Nakon Supertalenta se osjećam baš dobro… Bilo je stvarno ogromno i nesvakidašnje iskustvo, kako glazbeno, tako i životno. Zapravo je bilo prilično naporno, baš zbog činjenice da se radi o showu u kojemu je mišljenje publike vrlo važno i u principu si sa svaki nastupom na iglama, ali trudila sam se što manje tako razmišljati.

Kroz Supertalent smo vidjeli koliko si ti ustvari rasla kao pjevačica: od audicijskog nastupa gdje si zaista imala minimalnu komunikaciju s publikom, pa do zadnjeg nastupa u finalu gdje si imala intenzivnu komunikaciju s publikom, čak i koreografiju. S kojim od ta tri nastupa si ti najzadovoljnija? Pred koji si imala najveću tremu?

– Teško mi je odabrati nastup kojim sam najzadovoljnija, svaki je bio posebna priča po pitanju nekog odrastanja kao izvođača. Pred polufinale sam imala možda najveću tremu, ali najčudnije mi je bilo što ju pred finale nisam imala uopće!

Koje su, po tebi, odlike dobrih glazbenika? Misliš li da je generalno gledajući, bitnija sama glazba ili je publici ipak bitniji scenski nastup? Kakvu glazbu ti inače slušaš, na što ti ‘padaš’? Koji ti je instrument inače najdraži?

– Najvažnija odlika dobrog glazbenika je po meni temeljitost, koja se odnosi na slušanje glazbe i rad na njoj, ali posebno mislim na temeljitost u osjećanju… Bitno je ne voljeti napola i ne raditi napola. Glazba koju slušam varira između jazza, indieja, možda electropop najviše. Ali zapravo me uvijek osvoje melodije jednog specifičnog tipa, savršen primjer je ‘Ocean Bloom’ od Radioheada Hansa Zimmera. Što se tiče najdražeg instrumenta, volim jako gitaru i čelo, ali sigurno mi je baš najdraži klavir, to je orkestar u malom.

Vidjeli smo da ti je Toni Cetinski ponudio mjesto gošće na njegovoj turneji. Jesi li ti očekivala? Zašto si baš odabrala tu pjesmu za svoj nastup u finalu? Jesi li imala još neke opcije, ako da koje?

– Tonijevu ponudu nisam uopće očekivala, ali jako sam sretna što se to dogodilo zato što od njega mogu puno naučiti. Ipak je on netko tko dobro zna što sam posao pjevača nosi sa sobom, osim što je izvanserijski vokal. Njegovu pjesmu sam odabrala zato što je bila dobar izbor nakon ‘Da sam ja netko’… Teško je nakon tako moćne pjesme napraviti dobar izbor, zato što je gotovo pa nemoguće pronaći nešto jednako moćno. Tonijeva pjesma je suptilnija, ali ostavlja mogućnost za moćnu interpretaciju. Bilo je tu još opcija, naravno (Bijelo Dugme, Oliver, strane stvari…), ali ih jednostavno nisam znala iznijeti kao ovo. Koliko god se ljudima činilo suprotno, mislim da sam se u toj pjesmi ipak našla.

Svi ti predviđaju blistavu budućnost u glazbi, no ti si trenutno studentica na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu. Čime bi se željela baviti u životu, ako uopće to sada znaš? Je li ti Supertalent donekle pomutio račune što se toga tiče?

– Supertalent mi je pomogao u smislu da mi je pokazao da očito imam svoj mjesto u glazbi i da ne trebam odustati od nje, što i neću… Nisam sigurna hoće li to postati životni poziv, još uvijek ne znam. Jako sam sretna što je sada vrijeme samo za faks. Iskreno, ispunjava me činjenica da se sad mogu u potpunosti posvetiti tome. A za život ne znam, tako mi je i draže – volim da su mi sve opcije otvorene.

Što općenito misliš o talent showovima? Do sad smo vidjeli da najčešće, čim završi sezona, natjecatelji padnu u zaborav. Strahuješ li da će se isto dogoditi i tebi, ili to čak i priželjkuješ?

– Talent showovi su genijalna stvar u državama u kojima je taj koncept malo duže prisutan, dok je kod nas još uvijek teško izgraditi karijeru iz toga, a to im onda pomalo i ubija poantu. Što se mene tiče, taj zaborav mi je dobra stvar. Tad se život živi i glazba stvara zbog sebe. Joj, ali vidiš opet razmišljam malo i da, osjećaj da tvoja glazba nešto popravi je ipak neprocjenjiv, a baš sam doživjela par takvih situaciju. Hajdemo reći ovako: ne treba biti zaboravljen, ali treba ne biti zaboravljen na svoj način, kontrolirati kako se to odvija.

Kako to da si se uopće odlučila prijaviti na Supertalent? Što si željela postići s time? Jesi li očekivala odlazak u finale?

– Na Supertalent sam nagovorena. Prijavila sam se bez puno razmišljanja, baš sam bila ono ‘zašto ne, idemo probati’, ali nisam mislila da ću nešto posebno postići. Ovo nikada nije bilo zbog nekih vanjskih dostignuća.

Govoreći o finalu, kako su ti se svidjeli ostali natjecatelji i njihove točke? Postoji li netko za koga si ti navijala? Jesi li iznenađena time kako su gledatelji glasali?

– Finale mi je bilo odlično zato što su svi talentirani na svoj način. Možda sam bila najslabija na Filipa i Marina, mada su mi i Elena i Iva bile baš odlične. A glasovima nisam uopće iznenađena, otprilike je sve bilo onako kako smo mi, natjecatelji očekivali da će biti.

Što misliš tko glasa na sličnim showovima i inače? Jesi li ti ikada sama glasala na nekom showu? Gledaš li inače televiziju i reality showove?

– Nemam pojma tko su glasači, ali tko god bili i za koga god glasali, hvala im! Bili su dio baš dobre priče. Ja sama nisam nikada glasala, ali rijetko i gledam televiziju, reality zaobilazim… Kad i upalim tv, u većini slučajeva samo gledam ‘Lost in translation’ po milijunti put na Fox Moviesu.

No, vratimo se na glazbu. Što ona tebi zapravo predstavlja? Imaš li neke uzore u glazbi, ako da, koje? Kada bi mogla birati, voljela bi biti nova…?

– Glazba… Shvatila sam da me ona gradi kao karakter, opušta, podsjeća tko sam ili pomaže da to isto shvatim, ovisno o trenutku. Ona je jedino sredstvo puštanja i osvještavanja pojedinih emociju. Na primjer, pustiš sebi neku pjesmu kad si tužan i ne moraš plakati, zato što u tom trenutku, ti čuješ svoju tugu. Kad bih birala, voljela bih biti nova Amy Winehouse, ali stvarno užas koliko ih imam.

Što je za tebe uspjeh kad je riječ o glazbi? Misliš li da tvoje pjevanja osvaja mase? Imaš li želju pisati pjesme i pjevati ih? Jesi li već dobila neke ponude za snimanje singlova ili albuma? Kad bi se to dogodilo, imaš li već ideju što bi radila?

– Uspjeh je stvoriti uspješnu glazbu, ali tako da stvoriš nešto kao što sam već spomenula, da ispuniš tu njezinu komunikacijsku funkciju. Moje pjevanje zasigurno ne osvaja mase, mislim da ima dosta ljudi kojima su moji nastupi ‘fejk’ ili moj glas iritantan, ali uvijek imaju opciju ne slušati me, pa se i ne osvrćem previše. Imam želju pisati pjesme (nekad i više nego pjevati ih), ali to oduzima puno više vremena. Neke ponude su stigle, ali još uvijek odlučujem što ću napraviti po tom pitanju, to je ono baš ozbiljan korak.

Bi li sebe opisala više kao umjetničku dušu ili strogu matematičarku? Matematika djeluje kao stroga disciplina, no ustvari je vrlo prilagodljiva improvizaciji i podložna ‘pjesničkoj slobodi’, a glazba se ustvari može (u teoriji) svesti na matematičke formule. Koja interpretacija od te dvije je bliža onome kako ti vidiš stvari? Kako ih ti ustvari doživljavaš?

– Matematika je u biti improvizacija po pravilima baš kao i glazba… To mi je osnovni način razmišljanja u obje sfere.

Čiji su te komentari najviše dirnuli nakon nastupa? Od tvoje obitelji, oni koje si čitala u komentarima na Internetu, od strane žirija…? Je li ti netko rekao nešto što ti se posebno urezalo u pamćenje? Koji ćeš trenutak pamtiti zauvijek od cijelog ovog putovanja?

– Previše je komentara koji su me dirnuli… Možda mi je kad se sve skupi, najdraži Bilmanov iz finala. Velika ljubav i zločin iz strasti… Pa to je sve što sam ikad htjela (kroz smijeh). I da, bio je jedan dobar na ‘Da sam ja netko’, nešto u stilu ‘konačno je netko otpjevao ovu pjesmu kako to ona zaslužuje’. Ne sjećam se sada točno, ali znam da mi je taj bio posebno drag.

Čija podrška ti je bila najbitnija?

– Podrška roditelja mi je definitivno bila najvažnija, oni su jedini vidjeli i one manje lijepe strane ove priče.

Vidjeli smo kroz tri emisije tri različita outfita. U kojem si se najviše osjećala kao ti? Kako bi opisala svoj stil odijevanja? Misliš li da bi mogla jednog dana biti jedna od onih koji diktiraju trendove? Misliš li da si to već i danas, s obzirom na to da te prati preko tri tisuće ljudi na Instagramu?

– Ja sam sva ta tri outfita, doslovno je nemoguće odabrati (kroz smijeh). Moj stil je u biti ono u čemu sam došla na audiciju, stvarno lagano štreberski. Diktiranje trendova (kroz smijeh)… Nisam razmišljala o tome… Sumnjam da sam baš toliko utjecajna trenutno.

I za kraj, možeš li ukratko prokomentirati cijelu priču s Jankom? Vidjeli smo da je on bio u potpunosti ‘opčinjen’ tobom, zapratio te na Instagramu, stisnuo ti zlatni gumb…

– Ja mislim da je on samo jako rano vidio tu neku autentičnost i da je dobro reagirao na nju – ništa više ni manje. Ja bih isto reagirala na njegovom mjestu.

Autorica: Ana Šoda
Youtube: Supertalent