Godinama su već ponedjeljak, utorak i srijeda zadnjeg tjedna u lipnju rezervirani za INmusic festival u Zagrebu. Nakon prošlogodišnje pauze, INmusic se vratio. Očekivanja su bila visoka, možda i previsoka. Ne samo zbog toga što smo dvije godine čekali da se festival vrati, već i zato što je prošlo izdanje trajalo četiri dana i donijelo nam nezaboravne nastupe Killersa i Nick Cavea.
Vrlo entuzijastična i nadobudna, uputila sam se prvi dan na festival. Iako su se oblaci nad Jarunom skupljali čitav dan, kiše nije bilo – na moju veliku sreću, kao i desetke tisuća ostalih posjetitelja.
Kako to i inače biva, prvi sam dan provela istražujući sve što se događa i što će se sve tek događati. Dan je započeo s nastupom Sleaford Mods-a na main stageu. Voljela bih da sam došla ranije i zapravo uspjela uživati u njihovom čitavom nastupu, ali posljednjih 20-ak minuta me dovoljno nahajpalo za ostatak dana.
Bar Italia | foto: Ana Šoda
Po završetku sam se vratila na world stage gdje je nastupao bend Bar Italia i oduševila me sjajna Nina Cristante. Njihov je nastup trajao sat vremena, ali s obzirom na to da je isto vrijeme bio Nemanja na hidden stageu i ubrzo su počeli Viagra Boys na glavnoj pozornici, nisam si mogla dopustiti predugo uživanje u njihovom nastupu.
Nemanja | foto: Ana Šoda
Viagra Boys su imali definitivno jedan od najjačih nastupa na ovogodišnjem izdanju festivala, ali… jednostavno nisu moj ‘cup of tea’. Mogu shvatiti kako su ispadi Sebastiana Murphyja bili zabavni/zanimljivi nekima, ali nakon što je počeo s deranjem ‘pička’ i ‘kurac’ s pozornice, odlučila sam da je vrijeme da nastavim svoj pohod dalje.
Viagra Boys | foto: Ana Šoda
I inače hidden stage bude pun zanimljivih trenutaka, ali ove me godine Nemanja totalno osvojio. Kad sam došla, vidjela sam da je šator DOSLOVNO bio pun ljudi, što je zapravo vrlo rijetko, a pogotovo kad se na main stageu nešto odvija istovremeno. Ljudi na pozornici su mi bili poznati, ali iz drugih projekata. Moram priznati, ove godine mi je Nemanja otkriće koje sam nastavila slušati i nakon samog festivala.
Upravo je to ono što volim kod INmusica – svake godine otkrijem barem dva izvođača koji me apsolutno oduševe, a za koje nikad nisam ni znala prije. Ili sam znala jednu do dvije njihove pjesme.
Međutim, glazbenu rapsodiju nakratko je prekinula stvarnost – Hrvatska je igrala odlučujuću utakmicu s Italijom na Euru 2024 u Njemačkoj. Taman kad sam već pomislila da ću morati napisati ozbiljnu kritiku zbog nedostatka live prijenosa na Otoku Hrvatske mladeži, naišla sam na more ljudi koji su na mjestu rezerviranom za silent party bodrili naše Vatrene. O tome kako je završilo, nećemo – too soon…
Nakon tekme, taman je bilo vrijeme za The National. Moram priznati da ih nisam slušala nikada prije i da nisam bila pretjerano uzbuđena oko njihovog nastupa. Zahvaljujući mojim nevjerojatnim sposobnostima guranja u prvi red u ekstremnim situacijama, uspjela sam i njih dočekati na svojoj standardnoj poziciji. Ali… nisam bila oduševljena. Koncert je bio sasvim korektan, ali falilo mi je ‘ono nešto’. Nisam si mogla pomoći, uspoređivala sam cijelo vrijeme njihov nastup s prošlogodišnjim od Killersa i tad je bilo nemjerljivo energičnije, osobnije, intimnije.