INmusic #16 obilježili su promjenjivo vrijeme, premijerni nastupi headlinera u Hrvatskoj i tri dana dobre vibre. Naši dojmovi napokon su se slegnuli te stoga donosimo detaljan pregled svega što se dogodilo. Kako je izgledao drugi dan INmusica čitajte u drugom dijelu INmusic trilogije.
Već i prije samog dolaska, znala sam da je ove godine drugi dan najjači. Keanu Reeves, Paolo Nutini i Hozier – nije teško ni pogoditi zašto. U to sam se uvjerila i kad sam došla do Jaruna, zato što je bilo osjetno više ljudi nego prvi.
Na moju veliku žalost, propustila sam nastup Dogstara. Tad sam si rekla – iduće godine u vrijeme INmusica pišem godišnji, i to najavljujem mjesecima unaprijed. Stigla sam taman u vrijeme kad je počinjao Paolo Nutini.
Paolo Nutini | foto: Ana Šoda
Iako ga inače ne slušam, znala sam par pjesama i prije samog nastupa, počela sam se pripremati preslušavajući njegov Spotify. Imala sam jako visoka očekivanja zato što sam slušajući pjesme bila dojma da bih na njegovom nastupu mogla doživjeti ovogodišnju katarzu života. A onda je stupio na pozornicu.
Sat i pol vremena je pjevao, ali da ste propustili sve osim zadnjih 20 minuta, ne biste propustili zapravo ništa. Mislila sam da sam samo ja preoštra, ali onda sam razgovarajući s ostalim shvatila da nisam – svi smo se osjećali isto. Na posljednje tri pjesme Nutini se napokon opustio i zapravo zapjevao, onako kako smo svi očekivali. Osjetili smo točno sve emocije, a bilo je i par suza – ne samo u publici općenito, nego i kod mene. I onda je već bilo gotovo.
U kratkoj pauzi prije Hoziera, obišli smo ostatak festivala. Hidden stage taj dan nije skrivao ništa spektakularno kao u ponedjeljak, u Šumi Striborovoj smo neko vrijeme plesali, a onda smo se uputili po hranu i pića. Cijene su bile i više nego korektne – komad pizze je tako koštao tri i pol eura, a veliko točeno pet. Uspoređujući s cijenama van INmusica, gotovo da ne postoji razlika.
Tako siti i oduševljeni, krenuli smo dalje i zalutali nekako do prvog reda Gossipa. I to taman u trenutku kad je krenula teška kiša. Srećom, imala sam kabanicu u ruksaku, navukla je preko sebe i ruksaka, te nastavila dalje. U tom sam trenutku već prihvatila da se mogu pozdraviti s tenisicama zbog količine blata koja je bila na njima i samo sam se prepustila trenutku.
Plesala sam i pjevala kao da sam najveći fan benda ikad, a zapravo sam ih prvi put čula tu večer. Ali, i dalje sam bila u potrazi za tom katarzom. Odbrojavala sam do nastupa Hoziera, a krenuli smo na vrijeme kako bismo bili u prvim redovima. Dobro, recimo u prvih deset – na INmusicu to i jesu prvi redovi.
Hozier je bio sjajan. Vokalno, instrumentalno, po pitanju komunikacije s publikom – sve je bilo kako treba. Ali, kao da je falio još taj zadnji trenutak da se zaista spoji s nama. Bilo je pred njime na desetke tisuća ljudi, ali to nisam osjetila u njegovom nastupu. Možda je jednostavno navikao na takve stvari, ali znam da ja nisam. Možda pretjerujem, ali želim se na svakom koncertu osjećati kao da je sam izvođač preuživljen zato što sam ja sada ovdje, jer smo mi sada ovdje, i jer će se dogoditi magija.
Koncert je završio s ikoničnom Take Me to Church koju religiozno slušam zadnjih 11 godina, ali bila je to i najmanje osobna izvedba. Razmišljajući sad ovako unazad, mislim da me najviše pogodila Work Song.