Podijeli objavu

Postoji neke stvari koje si svaki zaljubljenik u glazbu jednostavno ne može oprostiti. Jedna od njih je i propuštanje INmusic festivala.

Nije potrebno objašnjavati što je INmusic, koji je s godinama stekao status najboljeg i najvećeg glazbenog festivala u Hrvatskoj. Iz godine u godinu, uspiju dovući najveća glazbena imena na Jarun i pružiti domaćoj (ali i stranoj) publici vrhunski provod.

Ove godine, moram priznati, jedan od razloga zašto sam išla je bio Johnny Marr. Smithsi su definitivno obilježili jedan dio mog života i osjećam se povlaštenom što sam imala tu sreću da uživo čujem stihove meni omiljenih pjesmi. Naravno, izvodili su i pjesme koje nisu od Smithsa, i jednako sam uživala i u njima. Njegov je nastup definitivno obilježio prvi dan, iako nije nastupao na main stageu. Ne znam bi li on uspio popuniti prazan prostor pred main stageom tu večer, ali niti headlineri Foals. Štoviše, činilo mi se da je više ljudi bilo na koncertu ‘The Hivesa’, ali niti tada nije bilo previše ljudi. Mislim da je glavni problem s ova dva benda bio čudna komunikacija s publikom. Frontmen Hivesa mi je na trenutke bio čak i iritantan u svojim pokušajima zbližavanja s publikom, a Foalsi su bili jednostavno obični…

Prvi dan je općenito bio slabo posjećen i za ovogodišnje izdanje, a kamoli za prošlogodišnji sold out. No, ipak sam poslušala Johnnyja uživo i bila zadovoljna. Zahvaljujući malom broju ljudi, mogla sam se bez problem progurati među prve redove na koncertima, a vrijeme čekanja u redu za kupiti pivu je bilo manje od tri minute. Naravno, tu veliku ulogu igra i beskontaktno plaćanje, koje je ove godine bilo moguće sa svim beskontaktnim karticama.

Drugi dan je bilo više ljudi, no meni je osobno drugi dan bio najslabiji. Svi nastupi su mi bili na razini prosječnoga, a kada idem na INmusic, očekujem više. Nažalost zbog ranog termina nisam stigla poslušati Franka Turnera koji je nastupao u 18.30 i ne znam hoću li si to u skorije vrijeme oprostiti, a ostali izvođači su mi bili daleko od zanimljivog. Garbage inače nije moj đir, ali su održali solidan koncert i uspjeli popuniti prostor ispred njih. Nije tu bilo nekog velikog naguravanja, ali nije niti bilo praznih rupa. Nakon njih su na main stageu nastupali Suede, koji imaju prepoznatljiv zvuk britanskog rocka 90 ih godina i nisu me se previše dojmili, ali mi se jako svidio acoustic dio.

Osim koncerata, drugu večer me zanimalo što još INmusic nudi. Nažalost, ove godine nije bilo Silent partyja koji sam htjela proći, ali sam zato pogledala kako izgledaju karaoke i oduševila se. Bilo je naravno užasnih izvedbi kakve očekujete u jedan ujutro na glazbenom festivalu, ali je bome bilo i onih koji su itekako znali što rade. Veći je užitak bio slušati one koji su loši, ali što se može… Jedina zamjerka je ta što u prostoru nije bilo previše zraka. Posjetila sam i Šumu Striborovu koja fantastično izgleda, no glazba mi ipak nije sjela. Glazba je na svim dance floorovima naginjala ka tehno glazbi što mi dosadi nakon desetak minuta, no to je samo moje osobno mišljenje. Postojao je i floor na kojem se puštala glazba na zahtjev, pa si mogao pitati bilo što. Plesalo se tako na ‘Sweet dreams’ i ‘Single ladies’, ali kad sam htjela nešto od domaćeg rocka, rečeno mi je da se pušta samo strano. Malo me je to rastužilo, ali zaista su imali sve ostale pjesme.

Za sam kraj, INmusic je ostavio nastupe LP i The Curea. Iskreno, više sam se veselila LP, ali zbog ranog termina (u 20.30 je počela) nisam stigla na sam početak. Čim sam došla, vidjela sam napokon zaista popunjen prostor ispred main stagea i bilo mi je jasno da je INmusic ‘back on track’. Njezin nastup je bio jedan od onih koje ću pamtiti, ni blizu prosječnome. Slušajući ju, napokon sam osjetila onaj INmusic vibe koji je prijašnjih godina bio tu. Osim što je žena vokalno natprosječna, ima tako odličnu komunikaciju s publikom. Nije napadna, a opet je vrlo prisutna. Na samom kraju se čak spustila do prvog reda i dijelila autograme i zahvaljivala se ljudima koji su tu već satima, čekajući njezin nastup. Nakon nje su na OTP World stageu bili Kojoti koji mi nisu previše napeti, pa sam se prepustila kulinarskim čarima INmusica i bilo ugodno iznenađena. INmusic je festival koji okuplja većinom strance i ipak se radi o festivalu, za očekivati je visoke cijene. No, pommes frites je bio samo 15 kn, a dobila sam sasvim solidnu porciju. Isto vrijedi i za craft pivo koje su točili, te je 0.5L bilo 23 kn. Nije najjeftinija opcija, ali je piva actually bila jako fina i ne mogu reći da sam bila oštećena za 23 kune. Dok sam jela i pila, sjela sam se na ona famozna kamenja kod Tesla Towera (jedva uspjela pronaći mjesto, naravno), a onda sam primijetila da hrpa ljudi pleše upravo u Tesla Toweru. Tada sam shvatila da su unutar samog tornja postavili platna na kojima su puštali glazbene videe koji su pratili pjesme Davida Bowieja. Bio je to odličan đir (napokon ne tehno!) za malo se razbacati, u pauzama između nastupa.

I napokon sam dočekala ‘The Cure’. Moram odmah reći da sam njih slušala više zato što je to ‘The Cure’ u Zagrebu i tko zna kad će se to ponoviti, pa je za očekivati da nisam bila u prevelikom transu nakon njihovog nastupa. Pjesme su im bile većim djelom instrumentali, a komunikacija je bila vrlo sramežljiva. Imali su još i tu nezgodu s razglasom (koju so dobro podnijeli), ali jednostavno me nisu osvojili. I činilo mi se da je većina ljudi (koje je sada zaista bilo) također tu bila iz sličnih razloga kao i ja. Rijetko tko je baš pažljivo slušao, većinom su ljudi pričali i malo plesali, no nije bilo onog osjećaja kad te bend jednostavno uvuče u svoj svijet. Ili ga barem ja nisam doživjela.

Istina je da je prošle godine nastupao Nick Cave s Bad Seedsima i podignuo ljestvicu nenormalno visoko. Ja sam još uvijek, i godinu dana nakon toga, pod ogromnim dojmom, dok su mi ovogodišnji nastupi već počeli blijediti.

Sve u svemu, odlično sam se provela, no čini mi se da je prošlogodišnje izdanje bilo puno atraktivnije i ‘glazbenije’. Možda je to samo moj osobni dojam, zato što mi se nitko ne može biti približiti Caveu, no razgovarajući s ljudima, primijetila sam da nisam jedina.

Već sada jedva čekam sljedeće izdanje (kao što je bio slučaj i prošle godine), nadajući se ponovno preporodu kakvo sam doživjela prošle godine s Caveom.

Ana Šoda