Nakon fantastične utakmice Brazila i Hrvatske kojom smo ispisali povijest, došlo je vrijeme za još jedan povijesni trenutak – solo koncert Bluvinila u zagrebačkom SAX-u. Dobro, možda ovako na prvu zvuči kao neko pretjerivanje, ali vjerujte mi, ovaj koncert će se pamtiti. Sva velika glazbena imena imaju one neke slatke koncerte s početka kojih se uvijek rado sjećaju, a ja sam uvjerena da će upravo ovo biti ta uspomena dečkima iz Bluvinila.
Nije im ovo bio prvi nastup u SAX-u, ali je bio prvi put da su samostalno uspjeli napuniti ovo kultno zagrebačko mjesto. U gotovo dva sata koncerta i dva bisa (tražio se i treći!), odsvirali su najveće hitove sa svog prvijenca Apaši, ali i krenuli na ono bitno – promociju novog albuma. Prije samo nekoliko tjedana su izdali novi album Zna li itko tajnu srca?, koji polako, ali sigurno osvaja top liste. Baš kao što smo i mi polako, ali sigurno, pobijedili Brazil na Svjetskom.
Koncert je počeo negdje oko 22 h, a Bluvinil je bio na pozornici gotovo dva sata. Započeli su s nekoliko pjesama s prvog albuma kako bi zagrijali publiku, a onda je krenulo ono zbog čega smo došli – nove pjesme. Novi album je objavljen prije otprilike mjesec dana, što je ispalo taman onoliko koliko ljudima treba da nauče doslovno svaku pjesmu, od početka do kraja.
Mislim, nećemo se lagati, i ja sam na ovom koncertu bila prvenstveno kao fan. Bluvinil mi je zapeo za uho još otkako su izbacili prvi album, ali moram priznati da je ovaj drugi potpuno drugačiji. Kada bih ga morala opisati jednom riječju, rekla bih – emocija. A upravo to je bio i ovaj koncert u petak, čista emocija.
Postoji jako puno bendova koji su tehnički savršeni (što i Bluvinil je, da ne bi bilo…), ali im fali ‘ono nešto’. E pa ovi dečki su pokazali da oni ‘to nešto’ imaju. Od lude energije na brzim pjesama, pa do baš ozbiljne iskrenosti na onim sporijima. Svakako su najimpresivnije bile izvedbe pjesama Lika i Zna li itko tajnu srca?. Moram priznati da sam bila uvjerena da ću biti jedina koja će znati ove pjesme, ali bila sam u krivu – i nije mi žao.
Nakon koncerta su se vratili na dva (2!!) bisa, a nakon toga je stvarno bilo gotovo. I taman tada smo uspjeli i s njima kratko prokomentirati cijeli taj ludi dan. Iskreno, nije se znalo tko je bio oduševljeniji samim koncertom – mi iz publike ili oni s pozornice. Posebno su bili zadovoljni s činjenicom da se ljudima zaista sviđa novi album.
Rekli su nam da su ponosni na ovaj album, pogotovo zato što su kroz njega narasli i kao bend, ali i kao prijatelji. Bilo je to jedno jako intimno iskustvo, a svatko tko je poslušao album je to zasigurno i prepoznao.
– Priča albuma je ta da ne znaš što bi. Ne znaš što bi sa sobom, o čemu pjevati. Ne u smislu da te netko tjera da pišeš i radiš muziku, nego jednostavno je toliko sve porazbacano i često se zapitaš ‘Kog’ vraga uopće išta radit’?’. I onda se šaltaš između te indiferentnosti i goruće želje i manije da stvaraš i radiš, pa se dan poslije špotaš ‘pa koji je ovo vrag’, rekao nam je frontmen, Matej Nakić.
Ne bih željela zvučati previše patetično, ali ovo je lako moguće jedan od najiskrenijih (čitaj: najboljih) koncerata na kojima sam bila ove godine. Veliki koncerti su isto super, ali upravo su ovakvi manji, intimniji, oni zbog kojih vam bude toplo oko srca. Dobro, sada sam definitivno previše patetična. Ali vjerujem da uskoro neće biti previše prilika za male koncerte ovog benda….
Ana Šoda