Postoje bendovi koji se nikad ne uspiju probiti i izaći iz garaže, postoje oni koji imaju jedan hit i zatim padnu u zaborav, a postoje i oni koji uspiju ostaviti vječni trag u povijesti. Jedan od takvih koji će zauvijek biti pamćeni jest i kultni EKV.
Radi se o bendu koji za vrijeme samog postojanja nije bio pretjerano dobro prihvaćen, zbog načina na koji su čuli i osjećali glazbu, a koji je definitivno bio drugačiji od onoga što je tada bilo uobičajeno. Danas, njihove pjesme su postale one pjesme koje svi znaju, čije se neznanje gleda gotovo kao manjak opće kulture.
Foto Bojan Lutring
Postoji nekolicina tribute bendova u njihovu čast, a ovaj vikend je u Zagrebu nastupao Krug, poznat po tome što čak dva člana benda su bila dio postave Ekatarine Velike: Marko Milivojević na bubnjevima i Dragiša Uskoković – Ćima na bas gitari.
Posljednji put su u Zagrebu nastupali prije gotovo dvije godine, također u tada rasprodanom Metropolisu, a ove godine su se vratili na čak dva dana – a mi smo kao vjerni fanovi bili na oba koncerta.
Drugu večer je klub također bio ugodno popunjen, a uz manje izmjene na playlisti, koncert je bio gotovo pa isti kao onaj prvu večer. Također su se vraćali dva puta na bis, pa su izveli i neke pjesme benda Šarlo Akrobata, a posebno me je razveselila izvedba pjesme ‘Ona se budi’.
Baš kao i u petak, u subotu im se također na pozornici pridružio odličan Ivica Premelč, a ovaj put su uz njega, nastupali još i Leo Aranđelović (Baltazar), Goran Gubić (Sunnysiders) te Boris Hrepić Hrepa (bivši basist Daleke Obale).
Moram priznati, da iako se radi o odličnim glazbenicima, meni su ipak bili mrvicu ‘prenabrijani’ za EKV. To je ono što ustvari EKV čini toliko posebnim, barem u mom mišljenju – činjenica da natjeraju publiku da padne u potpun trans i podivlja, bez da su oni ti koji podivljaju. No vrlo vjerojatno se ipak radi samo o mojem osobnom doživljaju.
Ono što se svakako istaknulo, ili bolje rečeno tko, je Marko Milivojević. Ne znam kako opisati koliko je lijepo samo ga promatrati dok svira – točno se vidi koliko on uživa u sviranju, da on zaista proživljava svaku od tih pjesama. Publika je to također bila prepoznala i zato je upravo on dobio najveći pljesak, obje večeri.
Foto Bojan Lutring
Imala sam tu sreću i privilegiju da sam uspjela upravo s njime razgovarati nakon samog koncerta!
Kakav je osjećaj ponovno svirati ove pjesme, u drugačijem sastavu?
– Kada se dogodilo sve to što se dogodilo s bendom, ja sam dugo bio slomljenog srca, stvarno. Nisam se rado sjećao tih stvari. Čak sam imao neki dogovor sam sa sobom da vjerojatno, možda kao neki stari čovjek ponovno zasviram, ali u principu da ne bih to više dirao, zato što mi je bilo jako teško. Sjećao sam se raznih stvari i čudno je to, kao da gledaš najtužniji film u životu i nije ti baš do toga da radiš performans ili show. I dugo je to trajalo, godinama je to bilo tako do jednog prijelomnog trenutka kada su me zvali u Split na tvrđavu Gripe, gdje se skupila cijela ekipa Novog Vala kako bi napravila jedan fantastičan homage EKV-u.To je bilo prije puno godina. S obzirom na to da su tu bili stvarno svi ljudi koji su nešto značili za Novi Val, mene je bilo sram reći ‘ne’. I to je bio moj prvi nastup nakon valjda deset godina, koliko praktički nisam uzeo niti palice u ruke. I to je bilo toliko nevjerojatno, kao da mi se ponovno sve otvorilo. Bilo je to strašno važno za mene. Iako sam svirao možda dvije pjesme na cijelom koncertu, bilo je to otkrivenje za mene. Tada sam shvatio da je važno da to postoji i da je važno da ljudi koji su stvarno imali dodir s time, pokušaju dati malo toga i drugim ljudima. To nije uobičajena stvar, to se dogodi jednom u sto generacija. Oni koji slučajno imaju medijski ‘sampling fazon’ da možemo to ponovno izvesti, mislim da je vrlo bitno za ljude da to ponovno dožive i da ih mi uvedemo u to koliko možemo. Tako je počela ta avantura. Ja se sada ponovno osjećam kao da sam mlad svaki put kad to sviram. Točno znamo što radimo, Ćima i ja smo stvarno sudjelovali u tome i mi to osjećamo na jedan izvjestan način koji je nama specifičan. Mi se jako trudimo da svaki naš koncert ne bude samo gostovanje, nego da stvarno nešto od onog osjećaja koji smo mi imali s bendom, podijelimo s publikom. Jako pokušavam ostati skroman u tome, nikad ne pričam puno o tome, samo kažem što mi pokušavamo prenijeti.
Uživate li više sada na koncertima, kada znate koliko je EKV utjecao na glazbu i općenito na stanje u regiji, ili tada kad ste bili dio tog kultnog benda?
– Ja sam sretan momak koji je na izvjestan način sudjelovao u tome, a i sada ima nešto za reći o tome. Potpuno je drugačije. Bila je zaista velika stvar: kao kada gledaš dobru kazališnu predstavu – neka ispadne dobro, neka ne. Oni su glumci, živi su ljudi. Ono što su Magi, Milan i Bojan imali, to je jedno izgaranje. Mi nismo imali loš ili prosječan koncert – oni su pokazali sve, svaki put. To se ne može opisati i zaista je nešto što imam za sebe. Ne mogu to podijeliti, iako bih volio da predam dalje. Tu se graniče obični ljudi s velikim ljudima i to je tako. S druge strane, Ekatarina Velika zapravo u vrijeme kada smo mi svirali, nije bila toliko popularan bend kao što je danas. Mi sada imamo drugo zadovoljstvo. Vrlo je čudno, potpuno su dvije različite divne stvari. Zamisli koliko se ja osjećam skromnim i ozbiljnim oko toga, da to ne izgubim. Trudim se toliko kako bih mogao reći da ćemo sada ponoviti što je bilo nekada. Nemam puno riječi za to.
Jeste li mislili tada da će bend i vaše pjesme imati toliko uspjeha nakon svega?
– Ne, ne. Mi smo se tako borili. Borili smo se s vjetrenjačama, s glečerima. Nas je zaista mali, uži krug ljudi podržavao, a mi smo toliko drugačije svirali, toliko novu glazbu su predstavljali. Ljudi su nas malo slušali bez riječi, ali nama je to bilo okej. Koncert EKV-a, ljudi se sjećaju, je bio malo drugačiji od koncerta ostalih bendova. U tom trenutku, mi smo istraživali neke nove stvari. Vrlo često smo ostajali bez aplauza, ali i mi i publika smo znali. Umorili smo se i radili smo nešto zajedno, a sada se odmaramo. I nama je to bilo okej, nama je bilo super.