Brucošijada FER-a, poznata i kao Brucifer, godinama već označava početak sezone brucošijada u Zagrebu. Međutim, dok su ostale brucošijade zapravo namijenjene brucošima pojedinih fakulteta, Brucifer je prerastao u pravi mali mini-festival. Zato i mi, iz godine u godinu, pažljivo planiramo naš dolazak.
Nakon prošlogodišnje pauze zbog komplikacija sa samom lokacijom, brucošijada FER-a se ove godine održala u Studentskom centrau. Iako prostor sam po sebi nije toliko problematičan, moramo priznati da ništa neće biti toliko ikonično kao noćno bauljanje po dvoranama FER-a, na što smo navikli kroz godine.
Kad smo došli, vidjeli smo da ima dosta ljudi, ali nije bilo prenakrcano kao što to inače bude slučaj s Bruciferom. Tom dojmu je sasvim sigurno pomogla i činjenica da se sam program odvijao u različitim prostorima koji međusobno nisu povezani. To je, btw, na hladnom studenom zraku, značilo i da ostavljanje jakni u garderobi baš i nema pretjerano puno smisla.
Slabiji line-up od očekivanog
Ove godine, moramo priznati, sam line-up u najavi nije bio pogođen. Brkovi su postali gotovo pa stalna postava Brucifera, Kuzma&Shaka Zulu su baš nedavno nastupali u Zagrebu, a među ostalima imenima jedino su nam zapali za oko tam i Baks. Iako je tu bio još čitav niz izvođača, velika imena nisu bila dovoljno velika. Sjećamo se još uvijek prvog povratničkog koncerta Vesne Pisarović 2018. godine na hodnicima FER-a, a prošlo izdanje obilježili su Porto Morto, z++ i TBF.
Ukratko, nismo došli zbog izvođača, nego zbog vibea. I dobro da je to bio naš mindset jer bismo se inače bili razočarali. tam na Astro stageu je uspjela u tome da popuni prostor, ali joj je zato gađanje tonova predstavljalo velik problem. Srećom, zaista je uspjela s nastupom nekako nadomjestiti manjak glazbene intonacije, ali ne možemo joj to zaboraviti. Po završetku smo se uputili na Nebula stage (main stage) i tamo nas je dočekala možda i najgora atmosfera na Bruciferu ikad.
Prizemlje studentskog centra bilo je donekle popunjeno, ali Ki Klop na pozornici nisu imali gotovo nikakvu energiju. Nismo bile jedine koje smo nakon samo par minuta napustile prostor i odlučile da je vrijeme za potražiti zabavu na jednom od alternativnih stageova. Votafak je kroz godine postao institucija pa smo se prvo uputile tamo, samo da bismo saznale da se otvara tek u ponoć. Srećom, vrata do je bio Silent disco.
Silent disco je definitivno bio najjači stage ove godine
Silent partyji su neko vrijeme bili iznimno popularni, pa su zamrli, a sad kad smo bili na jednom nam nikako nije jasno – zašto? Došli smo u vrijeme kad se čekalo tek par minuta na ulaz te smo ubrzo dobile slušalice, kao i upute za korištenje. S lijeve strane je prekidač za mijenjanje između tri kanala, s desne strane se pojačava, odnosno, stišava glazba. Naravno, držali smo volumen na maksimumu cijelo vrijeme.
Silent disco nas je oduševio. Osim što je prostor bio popunjen do maksimuma cijelo vrijeme, stvarno se puštala odlična glazba. Na zelenom kanalu su se vrtjeli hitovi koje svi uvijek znaju, kao što su “Sve još miriše na nju”, “Frida”, “Ništa kontra Splita” i “Đurđevdan”, ali povremeno bi se našlo i nešto što je mrvicu odudaralo, poput Olivera Mandića i “Nije za nju”. Gledajući po prostoru, činilo nam se da je zelena u većini slučajeva najslušanija.
Na crvenom kanalu vrtjela se R&B glazba, prvenstveno strana, s povremenim hrvatskim hitom poput “Takvi kao ti” Nine Badrić. Osobno smo većinu vremena provele slušajući ovo zato što je bilo najbolje za plesati. A prostora za plesanje je bilo – taman. Iako je bilo puno, netko je dobro izračunao koliki broj ljudi može primiti dvorana i zaista se ne možemo požaliti.
Plavi kanal bio je rezerviran za trap scenu i dobro nam poznate hrvatske izvođače. Međutim, na početku večeri su se vrtjeli manje poznati izvođači pa je to ipak bio kanal koji smo najmanje slušali. No, kako se bližio kraj, tako smo počeli slušati High5, Gršu, Miach i Hiljsona i nije dugo trebalo da cijela dvorana doživi ekstazu kad je krenula svirati “Ganga i Rera”. Hit je bio što smo kanale mijenjali gotovo svake minute, u potrazi za najboljom opcijom, a najviše je pomagao vibe ostatka ekipe – ako su svi slušali zeleno, znali smo da je tamo banger.
Votafak stage i ptice koje nisu stvarne
Iako smo imali osjećaj da smo se tu zadržali tek par minuta, ubrzo smo shvatili da smo gotovo dva sata na jednom mjestu. I bilo je vrijeme za daljnje istraživanje, odnosno, odlazak na Votafak stage. Godinama je to već jedan od najzabavnijih dijelova Brucifera – svi se sjećamo trenutka kad su postavili tobogan u dvorani te dijelili Snjeguljicu sladoled posjetiteljima. Tako nešto smo i očekivali ovaj put.
Votafak stage je bio puno manji nego što smo naviknuli, ali tematika je zaista bila dostojna samog imena. Naime, u prostoriji se nalazio vanzemaljac koji je postao otac, a uz njega je bila i njegova žena koja je rađala. Posjetitelji su dobili i kapicu od aluminijske folije kako bi se zaštitili od štetnih utjecaja, a po podu su bili poslagani kartoni od trajnog mlijeka.
Nije bilo sladoleda, ali smo zato uživali u kultnim Kiki bombonima, a posebno nas je oduševio zid s raznim fotografijama, natpisima i ilustracijama. Jedna stvar oko koje se svi slažu jest ta da ptice nisu stvarne, a kao ljubitelje ove teorije zavjere, oduševilo nas je da poprimilo zamaha i u sklopu Brucifera.
Sljedeći korak bio je pronaći Brucistar i pulsar stage, ali moramo priznati da smo već bili dosta umorni od plesanja i skakanja, a nismo se ni najbolje snalazili u cijelom prostoru. Još kad smo vidjeli da nam noćni tramvaj dolazi kroz 15-ak minuta, zaključili smo, u pravoj studentskoj maniri, da je vrijeme za večer privesti kraju. Prolaskom kraj Nebula stagea čuli smo da je na Brkovima odlična atmosfera, a potvrdile su to i poruke od frendova koji su pitali gdje smo nestali.
Long story short, bili smo na Bruciferu i opet ćemo se vratiti.