Buč Kesidi je trenutno sasvim sigurno jedan od popularnijih bendova u regiji, pa su tako prošli tjedan rasprodali čak sedam koncerata u kultnom zagrebačkom prostoru, Saxu. Koncerti su započinjali u 21.00, odnosno 21.30 sati. Sve je išlo točno na vrijeme, pa kad smo došli na koncert u subotu s desetak minuta kašnjenja, žurili smo da ne propustimo više od dvije pjesme.
Iskreno, moram priznati da prije koncerta nisam bila pretjerano upoznata s njihovim opusom, ali ono što sam znala mi se sviđalo. Glazba kao glazba je dosta dobra – melodija koja ostaje u uhu i stihovi koji nisu laki, ali nisu niti preteški da bi vas bacili u depru. Sve skupa, veselio me odlazak na njihov koncert iako nisam fan no.1.
Međutim, kad sam došla na koncert, nisam si mogla pomoći već sam se morala progurati u prve redove. I tamo sam imala što vidjeti – djevojke koje padaju u afan, bacanje poklona na binu, plakati… Iskreno, ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put bila na koncertu na kojem je publika bila toliko emocionalno povezana sa samim izvođačem.
Nije mi baš bilo jasno zašto je to slučaj, ali već nakon desetak minuta sam shvatila – dečki iz benda sjajno reagiraju na sve to. Bubnjarske palice dijelile su se šakom i kapom, između svake pjesme prozborilo se par rečenica, imali su odgovor na svaku reakciju publike, a čak je došlo i do toga da se pjevalo ‘Sretan rođendan’ jednoj djevojci u prvom redu. Realno, i mene su osvojili, a nisam znala nego dvije pjesme.
Većina publike doduše jesu bile tinejdžerke, ali barem trećina kluba bila je popunjena s onima koji su prošli dvadesete. Bila je to ugodna promjena za razliku od onoga na što inače nailazimo na klupskim koncertima.
Sam koncert trajao je oko sat i 40 minuta, a došlo je i do bisa. Bila sam uvjerena da bisa neće biti jer je DJ odmah počeo puštati neku drugu glazbu, ali je publika bila toliko neumorna da su barem pet minuta, ali punih pet minuta, pozivali Buč Kesidi da se vrate. Ja sam već bila na garderobi (koja je btw bila besplatna, veliki plus), a onda su se vratili na pozornicu. Izveli su još jednom, meni najdražu, Idemo do hodnika.
Bilo je vrlo očito da je među ekipom koja je bila u subotu bilo i ljudi koji su bili i prethodnih dana, što je iskreno dosta impresivno – karte su bile 20 eura. Moram priznati da ja koncerte koje odrađujem dijelim u dvije kategorije: one za koje mi ne bi bilo žao da sam kupila karte i one za koje bi mi bilo. Dobro pogađate, za Buč Kesidi bih i ja bila spremna izdvojiti 20 eura.