Uz niz mladih i manje mladih, ali zato odreda sjajnih izvođača, SuperUho uvijek vodi računa o onima koji su unatrag 20, 30 ili više godina mijenjali budućnost popularne glazbe, a čija je istinska vrijednost nerijetko prepoznata desetljećima poslije. Jedni od takvih su i Ride, četvorka koja je prije 30 godina u Oxfordu sa svojim suborcima My Bloody Valentine i Slowdive pokrenula pravu malu glazbenu revoluciju u Velikoj Britaniji.
Osamdesete su u europskoj prijestolnici glazbe bile desetljeće u kojem su gitare pale u drugi plan, a elektronska je glazba postepeno preuzela primat. Poniknuvši iz post punka britanski je synth pop zavladao tamošnjim top ljestvicama prve polovine osamdesetih, izbacivši pri tom niz izvrsnih pop albuma koji su na sjajan način spojili punk utjecaj sa synthevima nošenom plesnom glazbom. No već sredinom osamdesetih dolazi do zasićenja, a na sceni se pojavljuju dva benda koji će, pokazalo se kasnije, presudno utjecati na junake ove priče. Bili su to Cocteau Twins i The Jesus And Mary Chain, čiji je spoj neupitnog dara za pisanje predivnih pop pjesama i još većeg žara za glasnim sviranjem gitara, postavio temelje za nastanak shoegazea.
Samo dvije godine nakon osnutka, Ride u listopadu 1990. izbacuju svoj dugosvirajući prvijenac “Nowhere” koji se na iznenađenje mnogih strelovito uspeo na britansku ljestvicu najprodavanijih albuma, postavši najtiražnijim shoegaze albumom, ali i najprodavanijim izdanjem sve utjecajnijeg Creation Recordsa. U sklopu turneje kojom su u jesen te 1990. album promovirali diljem Europe Ride su u sam osvit rata posjetili i Zagreb, te tako dodatno potvrdili njegov tadašnji status grada koji je postao nezaobilaznom točkom na turnejama brojnih važnih izvođača. No pravi je šok uslijedio po dolasku u Japan gdje ih je na aerodromu dočekalo 200 tinejdžerica s buketima narcisa u rukama, još uvijek nije do kraja razjašnjeno gdje su i kako to cvijeće pronašle u prosincu. Drugi i komercijalno još uspješniji album “Going Blank Again” Ride su izbacili u proljeće 1992., a laganim odmicanjem prema power popu mnoge su nagnali na usporedbu s kolegama sa zajedničke etikete, legendarnim Škotima Teenage Fanclub, uz redovite pohvale na uspješnu nadogradnju dotadašnjeg zvuka.
Premda su i iduća dva albuma predstavljala komercijalni uspjeh, onaj kod kritike je izostao, a razloge za kreativne podbačaje mnogi su pronašli u sve izraženijim trzavicama na relaciji Andy Bell (solo gitara i vokal) i Mark Gardener (glavni vokal i ritam gitara). To je otišlo toliko daleko da su sami članovi benda njihov treći album “Carnival of Light” među sobom zvali “Carnival of Shite”. Smirivanju strasti i popravljanju situacije unutar benda nije pomogla niti činjenica da se dotad dobrano zakuhala nova i komercijalno još daleko uspješnija glazbena priča, ona koju danas znamo kao Britpop, a kojoj su put do nastanka popločali upravo Ride i kolege iz shoegaze revolucije. Bilo je jasno da su Ride došli do svog kraja, Andy Bell postaje basist tada najpopularnijeg britanskog, a vjerojatno i svjetskog benda Oasis i nitko više nije gajio nadu da ćemo išta novog čuti od ove četvorke, a kamo li da ćemo ih vidjeti uživo.
No kako je u proteklih desetak godina s obje strane Atlantika jačao interes brojnih mladih nadarenih glazbenika spram shoegazea, odnosno dream popa, tako su medijima i javnosti ponovo postali zanimljivi oni koji su navedenu scenu stvarali. Prvi koji su se uspješno okupili bili su My Bloody Valentine, a prije četiri godine svoj su povratak najavili Ride i Slowdive. Prije točno godinu dana Ride su objavili i svoj povratnički peti studijski album, kojeg je producirao poznati britanski Dj Erol Alkan, a koji je naišao na odobravanje od strane kritike i, što je još važnije, publike.
Pick A Piper je ime iza kojeg se krije Brad Weber, bubnjar grupe Caribou, a kroz koji ovaj multiinstrumentalist povezuje plesne strukture pjesama sa zvukovima prirode, tvoreći tako spoj sintetičkog i organskog, spoj kojim će savršeno zaokružiti i zatvoriti ovogodišnji festival.
Harvo Jay su zadnje domaće ime na popisu i najmlađi među brojnim mladim glazbenicima ovogodišnjeg festivala. Ovaj je dream noise/noise pop trojac čiji zvuk karakteriziraju dramatične promjene i ćudljivi sumorni vokali. Za sobom imaju s EP-a i hvaljeni lanjski album prvijenac “Sok od agonije”. U svom su kratkom postojanju odsvirali brojne koncerte a s natjecateljskim se festivala uglavnom vraćaju s pobjedama. Budućnost je definitivno njihova.
Beskompromisno, zabavno i edukativno SuperUho omogućili su generalni sponzor ISKON te glavni pokrovitelji Općina Primošten i Turistička zajednica Općine Primošten.
Festivalske ulaznice su u prodaji po cijeni od 250 kuna, a kamperske se mogu kupiti već za 120 kuna. Dakle, komplet koji omogućava posjetu svim zbivanjima u sklopu festivala te petodnevno kampiranje na prekrasnoj lokaciji u ovom prvom promotivnom paketu koštat će samo 370 kuna, a po novom navedene će vrijediti sve do 30.6.
Ulaznice se mogu kupiti na sljedećim pretprodajnim mjestima:
Dirty Old Shop (Tratinska 18), Zagreb
Rockmark (Berislavićeva 13), Zagreb
Turistička agencija Laguna (Tepli bok 25), Primošten
Azimut (Obala palih omladinaca 2), Šibenik
CD Shop Butiga (Jurja Šižgorića 2), Šibenik
Caffe bar Basket (Domovinskog rata 42), Split
Dallas Music Shop (Splitska 2), Rijeka
te putem web shopova Rockmarka i Dirty Old Shopa.
Nakon 30.6. cijene festivalskih ulaznica će biti 290 kuna (do 6.8.) te 320 kuna (na ulazu), a cijene kamperskih ulaznica će biti 150 kuna do kraja festivala.
Vidimo se u Primoštenu na SuperUhu – festivalu kojemu je glazba bitna!