10 godina bez kralja funka

by ruj 7, 2018Domaća glazba, Izdvojeno, Vijesti

Prije točno deset godina preminuo je Dino Dvornik. Mi vam u suradnji s Yugopapirom donosimo jedan njegov intervju iz 1990. godine.

Listopad 1990. godine: Rambo i Dino su se udružili. Po diskotekama trese, lupa, udara maxi singl “Jače manijače”. Do Nove godine slijedi Dvornikov drugi album koji je još uvijek bez naslova. Umjesto Rambovog kumstva predlažemo da se ploča zove “Ne tuci ženu kretenu”. Stilski se uklapa – piše index.hr

Debi album Dina Dvornika mnogi su prihvatili s iskrenim oduševljenjem. Brojna disko publika dočekala je novu (jedinu?) jugoslovensku dance atrakciju frenetičnim ovacijama. Nešto suzdržaniji nisu mogli a da ne priznaju produkcijske kvalitete njegove ploče, dok je nekolicina uglednih rock kritičara odlučno opovrgla mnoge pripisivane mu kvalitete ustvrdivši da je riječ o nečemu sasvim drugom…

Ipak, medijska buka koja je pratila svaki Dvornikov korak nesumnjivo je ukazivala na rađanje glazbenika s kojim se, po svemu sudeći, mora nadalje računati. Ako iza njegove glazbe i nije stajala čvrsta i iskrena filozofija ili rock’n’roll duša, onda je postojao bitan financijski razlog za njegov medijski život.

Istina o Dvornikovoj stvarnoj vrijednosti i značaju za naše glazbeno podneblje vjerojatno je smještena negdje između svesrdnih pohvala i ljutitog osporavanja. Tumačenje njegove glazbene i životne filozofije, također, pretpostavlja umjerenost koje kod nas ima sve manje…

Odrastanje

Zainteresiravši se za funk i dance glazbu uopće, Dino Dvornik je s bratom Deanom početkom osamdesetih osnovao bend pod nazivom “Kineski zid”. Nakon kratke karijere bend se raspao ostavljajući iza sebe jedan album (Suzy – 1983. god.) na kome je ostala zabilježena mladenačka opsjednutost funkom i brojne, na trenutke napadne, tinejdžerske doskočice.

U tom vremenu nalaze se korijeni Dvornikove zainteresiranosti za studijski rad:

“Kada smo prvi put ušli u studio htjeli smo odsvirati stvari iz jednog pokušaja. Nismo shvaćali da se to može raditi i drugačije nego na probama. Jasno ti je koliko smo tada znali o produkciji. Bili smo jako mlada grupa koja je tek učila. Moj brat je sa svojih devetnaest godina bio najstariji. Tada smo zapravo, svi po malo bili producenti. Kasnije sam ja nastavio raditi u studiju. Strašno me zanimao producentski rad, tako da sam radio i učio čak i na narodnjacima! Osnova svega bila je greška. Učio sam na greškama, kako na svojim tako i na tuđim. Vremenom sam shvatio da je ljudski faktor jako bitan. Težio sam ka tome da laiku serviram zvuk što bliži njegovom uhu, jer mnogo ljudi ne zna ni kako se sama glazba snima, a kamoli nešto više…”

Nepripremljeno jugoslovensko disko tržište nije moglo prihvatiti mlade i neiskusne bendove koji nisu imali adekvatnu promociju i odnos prema stranim uzorima. Dino Dvornik nije imao ideju koja bi mogla da bude realizirana na čist rock’n’roll način, što će reći putem učestalih koncerata, trnovitog probijanja barijera po malim salama, komercijalno beznačajnim zaseocima i rock nekulturiziranim krajevima, a sve to bez albuma iza sebe.

On nije stvarao glazbu čija bi ideja nadvladala sve tehničke i tehnološke slabosti takve prezentacije. Dino Dvornik je sebe vidio prije svega kao izdanak zapadnog načina glazbeno-propagandno-trgovinskog razmišljanja. Čovjek-band je mora sačekati neko vrijeme:

“Do prije jedno pet, šest godina dance muzika kod nas uopće nije postojala. Ljudi su smatrali da postoji jugoslovenski i svjetski rock’n’roll, što je besmislica. Postoji samo rock’n’roll. To nema nikakve veze s državom. Svak razumije muziku. Nitko nije pokušavao raditi takvu muziku sve dok Oliver Mandić nije krenuo. Tu su još i neki izleti grupe Kim, Boban Petrović…

https://www.youtube.com/watch?v=70mZUBzA-HE&ab_channel=maxdamage00

A, onda su došli novi klinci s novom modom, novim načinom razmišljanja o muzici, o svemu. Osjetio sam da ću imati svoju publiku. To je sve bilo dosta neobično. Ljudi iz Jugotona bili su skeptični kada sam im ponudio materijal. Štampali su jako mali tiraž, koji je planuo, pa su ga morali dva puta doštampavati.”

Dvornikov solo rad je logičan glazbeni nastavak rada grupe Kineski zid. Naivni teenage tekstovi zamijenjeni su nešto drugačije oblikovanim, ali idejno istim materijalom. Glazba je uslijed nedostataka toplog basa Deana Dvornika, te živih bubnjeva mnogo agresivnija. Prostornost koja je vidljiva na snimcima Kineskog zida zamijenjena je zvučnom zgusnutošću, sužavanjem panorame, a zreliji i snažniji Dvornikov glas je mnogo upečatljiviji. Zbog toga sam ga pitao je li ta agresivnost smišljena ili spontana.

“Ja sam svoj materijal radio s vjerojatno najboljom spravom koju sam tada mogao naći u Splitu. Želio sam sve sam napraviti i mislim da je taj zvuk rezultat svjesne odluke da se stvori agresivniji zvuk, ali i činjenice da kod nas ne postoji profesionalizam kakav je uobičajen na zapadu. S ljudima je jako teško raditi. Mnogo sam radio s bandovima i shvatio da bih najbolje radio sam. Naučio sam svirati nekoliko instrumenata i krenuo u posao.”

Umjesto devetnaestogodišnjeg Deana Dvornika koji je ’83. napisao sve tekstove Kineskog zida, Dinu se ’89. pridružio mnogo stariji Goran Kralj. On je unaprijedio pristup tekstu u onoj mjeri u kojoj je Dvornik promijenio pristup produkciji i aranžmanima. Bio je to posljednji dio mozaika kojem je bilo suđeno da uspije.

“Goran je od samog početka sa mnom u studiju. Osim toga, dobar mi je prijatelj i razumijemo se. Zajedno stvaramo muziku i tekst. Goran je bio bubnjar u jednoj splitskoj grupi (“Hangar”) tako da smo se jako dobro slagali. On je, dakle, pokušavao prikazati moj život. Na primjer, kad sam jednom prilikom bio ljut on je smislio:

“Baš sam ljut kad netko stane mi na krut”.

Naravno, morali smo to malo izmijeniti pa je ispalo: “Baš sam ljut kad netko stane mi na put”.

S Gibom je to drugačije. On je imao tekst još prije dvije i po godine. Jednom prilikom odsvirao sam mu “Slona” na klaviru i on je uvidio da je metrika potpuno ista kao u njegovoj staroj heavy metal pjesmi “Zašto praviš slona od mene”, tako da mi je dao tekst. Ja sam bio oduševljen, ali on se plašio neuspjeha pa me je zamolio da nikome ne govorim čiji je.

Više pročitajte na portalu index.